LilaSmokva opet živi: Skidam svoje debelo odijelo

LilaSmokva u borbi protiv čokolade i ostalih divota!

20.04.2011.

Izlizano

Kako sam lijena. Sad sam, umjesto da fino odem do pijace, kupim povrće i isjeckam ga, kupila veliku kesu smrznutog povrća i stavila juhicu da se krčka. Ovo juhica nije od milja, već da lakše podnesem tu bljutavu tekućinu.

Neka, tako mi i treba, kad sam godinama mela sve pred sobom.

Razmišljala sam o dijeti. Šta je suština? Pobijediti samog sebe. A kao što svi dobro znamo, to je najteže. Jer meni se uvijek čini da je drugima lakše i ljepše nego meni. Drugi imaju manje problema. Drugi imaju veću platu, a rade manje. Drugi nisu ostavljani. Drugi znaju reći ne. To je ljudski, I suppose.

Moram spomenuti još nešto što je kod nas postalo glavni način razmišljanja i djelovanja. Djelovanja u vidu palacanja zmijskim jezikom.

Zašto samo kod nas šofer misli da treba živjeti kao direktor? Komercijalist misli da treba imati istu platu kao menadžer? Taksista misli da je njegova mušterija njegov najbolji drug pa se fino intimizira do granice podnošljivog? Nikoga ne potcjenjujem, ali mora se znati ko je ko.

Valjda neki zaostatak iz prošlih vremena, šta li. Ili je ovo isto ljudsko, kao moja ubijeđenost da je uvijek sunčanije sa suprotne strane ulice?

Ali najviše mrzim tu karakteristiku ovdašnjeg čovjeka koja se može svesti pod već izlizano "nek' komšiji crkne krava". Kako moja tuga može predsavljati tvoju radost? Kako to što me vidiš tužnu, poniženu ili depresivnu tebe potiče na razmišljanje tipa "hvala Bogu pa se meni nije to desilo"?

Ne razumijem.

19.04.2011.

Nekada najbolja

Jutros me probudi ex best frendica. Od koje sam se udaljila zbog Lažova. Odnosno, jer je bliska krugovima bliskim Meduzi.

Stvarno mrzim tu potrebu ljudi da ti kažu sve, ama baš sve o sretnom paru. Kako misle ozbiljno. Kako idu skupa na more. Kako je ona uselila kod njega. Kako roštiljaju vikendom.

E zato sam  počela da izbjegavam kafe. I shvatila da je problem nastao kada sam osjetila da ne želim da me vidi. Jer sam debela. A to se nikad, ama baš nikad, ne bi smjelo desiti sa best frendicom.

Jer, to je ona koja uvijek treba biti oslonac, utjeha, ona koja treba govoriti "jebo' njega, ti si za njega princeza" i slično. Koja izmisli neku tetu što gleda u kafu, pa te odvede, pa te ova tješi da će se pojaviti visok, crn, zgodan, malo stariji od tebe. A ti povjeruješ. Pa ti lakše. Jer očaj je plodno tle za takve osjećaje. A ona stara ti gleda i ne vjeruje.  Da si postala takva budala. Džaba sve one silne knjige koje si pročitala. Muzeji koje si obišla. Filmovi koje si pogledala. "Da nije pukla?", pita se i sažaljivo te gleda.

I to što je tvoja ex best frendica udata za poznatog "jet-settera" i kreće se u krugovima u kojima si se i ti nekada kretala, a sad bježiš od njih kao od kuge, ne bi trebalo promijeniti situaciju. Znaš nju, ponosna na tvoje velike cice. A ti na to što ona jede za desetoricu i vitka je poput Naomi. Jer to je ona koja o tebi zna ama baš sve. Kakva si bez šminke. Da možeš pojesti cijelu Milku. Da si bila silno zaljubljena u Borisa Novkovića u tinejdžerskim danima. Zna za vezu koju ne voliš spominjati. Zna za sve tvoje svađe sa mamom. I tatom. Zna koja ti rodica ide na živce. Kako te tetka koja se hvali svojom super djecom nervira. Svaku laž. Svaku istinu. I voli te uprkos svemu. Kao i ti nju.

Što je sasvim normalno. Prijatelji su članovi porodice koje sami sebi biramo, reče neko.

Dakle, nazvala me. Da pita da joj sredim kompenzaciju.

18.04.2011.

I nešto za početak

Gladna sam. Ono, baš gladna. Ne da mi se jede hamburger ili pizza ili cheesecake, nego ono baš gladna. Jela bih janjetinu. Koju mrzim. Jela bih tarhanu. Koju takođe mrzim. Jela bih i one Negro bonbone. Koje baš mrzim.

E sad,  prije nekih 15 dana, uopšte ne bih bila gladna. Zato što bih hladno odšetala do frižidera ili naručila nešto. Ili bih si sama skuhala. Ja volim kuhati. I kuham dobro. Egzotično, neobično, slasno. Naravno, volim i jesti. A jedem isto kao što kuham. Ne štedim se.

I da sam bila pametna, uopšte se ne bih dovela u ovu situaciju. Ne bih morala gladovati. Jer, nikada ne bih povjerovala Lažovu. Lažovi su takvi. Zeznu te u sekundi. Obrlate, da ne znaš jesi li pošla ili došla. I džaba sad meni to što ja znam da sam sto puta pametnija od njega, kad sad imam milion kila viška. Jer sam jela sve. Najviše jer sam jela čokoladu. Skupu, jeftinu, švicarsku, belgijsku, ljubičastu napast, onu groznu srbijansku. Činila me je mirnijom i zadovoljnijom. Ušutkavala moju tugu. Nije mi dala da mislim o Lažovu i njegovoj meduzi.

Treba sad izdržati. Frižider mi je zabranjena zona, a sa šporeta mi se smiješi samo šerpa bistre juhice od povrća.

 


LilaSmokva opet živi: Skidam svoje debelo odijelo
<< 04/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
Joie de Vivre
više...

BROJAČ POSJETA
1047

Powered by Blogger.ba